Trebala je to biti slavljenička posjeta Himalajima, povodom 100 godina postojanja Planinarskog društva Runolist iz Zagreba, a uz to i jedno posebno iskustvo na kojem je skupina od 20 planirana doživjela uspomene koje će pamtiti cijeli život. Kaže nam to Lorena Draženović, Vinkovčanka koja već godinama živi i radi u Zagrebu i koja je aktivna članica ovog Planinarskog društva Runolist.
Prisjećajući se putovanja od prije nekoliko dana Lorena kaže kako su prema Nepalu putovali iz Zagreba, preko Dubaia da bi došli do Katmandua koji je i glavni grad Nepala.
“Već sam dolazak u Katmandu govori kako dolazite na jedno sasvim drugačije mjesto od svih drugih koje smo do sada posjetili i vidjeli. Tako visoke planine i planinske vrhove čovjek ne može niti zamisliti, a onda dođeš tamo i vidiš sve to uživo. Zaista nešto posebno i nezaboravno”, kaže Lorena.
Plan je bio po dolasku u Nepal doći do jednog od baznih logora i onda krenuti na uspon prema Annapurna base campu i svetištu Annapurna koji je na nadmorskoj visini od 4.130 metara. U odnosu na Mont Everest to je više nego duplo niže ali opet je to veliki izazov za planinare rekreativce. Prisjećajući se boravka na Himalajima Lorena kaže kako sama staza kojom su se kretali nije toliko zahtjevna, odnosno da se kreće malo gore pa malo dolje s tim da ima mjesta i gdje se može odmoriti malo. Tijekom uspona kretali su se preko stepenica, kroz kanjon, džunglu tako da je svaki dan bio drugačiji pa samim tim i nezaboravan. Najteži dio je bio završni uspon preko snijega gdje su, kako kaže, dali zadnje atome snage. Jedan od razloga tome je i “visinska bolest” koja je znatno otežavala kretanje i disanje.
“Čula sam za tu bolest ali sam je sada prvi put i doživjela. Ona kod čovjeka poremeti probavu, javljaju se glavobolja, nesanica… Nikakve tablete ne pomažu. Neispavanost i migrena, uz činjenicu da ni pluća ne rade kako treba na 4.000 metara, uzrokovali su da smo se iznimno teško kretali. Javljao se popriličan manjak kisika. Svaki korak je bio ogroman napor tako da smo se tog zadnjeg dana uspona kretali bukvalno s noge na nogu. Drugačije nismo mogli ali smo se na kraju svi uspeli. Ali isplatilo se. Željeli smo biti na vrhu i dočekati izlazak sunca što smo i uspjeli i mogu samo reći kako je to jedna prekrasna i nezaboravna slika”, prisjeća se Lorena.
Kada je riječ o vremenu tijekom uspona prvih par dana je bilo normalno vrijeme. Bilo je i dosta sunca tako da su neki bili i u kratkim majicama. Međutim, kako su se sve više penjali bilo je sve hladnije tako da je na kraju bilo oko minus 10 Celzijusa. Hladnoću je dodatno pojačavao vjetar tako da je osjećaj hladnoće bio i veći. Lorena nam kaže kako je tih dana obukla sve što je ponijela na sebe kako joj ne bi bilo hladno ali i da se opet prilično smrzla.
Tijekom uspona spavali su u lođevina, kako ondašnji stanovnici zovu tamošnje planinarske domove. Riječ je o objektima s tankim zidovima gdje puše na sve strane pa su morali spavati odjeveni. Dolaskom u lođeve su odmarali, razgovarali, kartali da bi već oko osam sati navečer legli na spavanje jer drugih sadržaja nema, a i svi su bili iznimno umorni.
Tijekom tog boravka od nekoliko dana u Nepalu Lorena je imala priliku vidjeti dosta toga što nije znala o Nepalcima ali i naučiti puno o njima.
„Sve je tamo nekako drugačije. Oni nemaju kanalizaciju tako da sve puštaju u rijeke. Mi smo pili kupovnu vodu u bocama i nju pili, a oni bez problema piju tu vodu iz rijeka. U tim rijekama oni i peru posuđe ali i spaljuju svoje mrtve. Nepalci ne koriste toalet papir tako da ga turisti sami donose, a onda se sve to baca u smeće tako da oko kanti za otpad strašno smrdi. Puno tog smeća završi u rijekama pa se može zamisliti kakva je to voda“, kaže Lorena.
I njihova hrana je drugačija. Najviše jedu rižu i povrće s tim da je njihova hrana jako začinjena i ljuta. Kaže i kako dok su oni bili odjeveni kao planinari i teško hodali planinskim stazama da su se Nepalci dobrim dijelom staze kretali u papučama, a tek na dijelu pod snijegom u tenisicama. Pri tome su bez problema na leđima nosili teret od po 20-ak kilograma i s tim teretom na leđima su bili brži od prispjelih turista. Zbog svega toga kaže kako su Nepalci za nju svojevrsni nadljudi.
„Nepalci su ekstremno siromašni, a opet puno sretniji i zadovoljniji nego mi. Kod njih nema tenzija, svađe, zamjeranja, stresa… Oni vjeruju u reinkernaciju i kažu kako će nešto što nemaju u ovom životu imati u drugom. Uvijek su nasmijani i sretni. Njima je najvažnije da imaju gdje spavati i da ima hrane na stolu. Pri tome su iznimno radšni ali ne žure nigdje. Kod njih dan traje do 4-5 popodne i do tada će završiti posao koji planiraju ali nekako lagano i opušteno. Kod njih nema bilo kakve žurbe“, kaže Lorena.
I život u gradovima je drugačiji i opušteniji. Po riječima Lorene u prometu nema staza za pješake, semafora i prometnih znakova ali se promet odvija bez problema tako da tijekom njihovog boravka tamo nisu vidjeli niti jednu prometnu nesreću. U pravilu se vozi lijevom stranom, ali je to samo na papiru pošto se u praksi vozi tamo gdje ima mjesta. Sve je puno turista koji dolaze da se penju na neki od vrhova Himalaje. Dolaze iz cijelog svijeta i svi se pozdravljaju pozdravom „namaste“ i svi srdačno razmjenjuju stečena iskustva.
„Katmandu me je oduševio. Sve je nekako ležerno i opušteno. Osim u hotelu nigdje nismo imali signala za mobitel tako da smo se baš psihički odmorili. Sve je za nas nekako jeftino. Primjera radi gazirani sok je 0,60 eura, hrana 3 eura. Najskuplju hranu, u nekom od elitnih restorana, plaćali smo 5 eura. Na ulicama je jako puno djece koja se igraju i trče po ulicama. Jako je puno i pasa lutalica koji hodaju po ulicama koji slobodno ulaze u kafiće, restorane… Stekla sam dojam kao da su ravnopravni članovi zajednice i nisu agresivni. Poslije smo saznali kako navečer iz trgovina i restorana se na tanjure ispred stavlja sva hrana koja im je ostala od tog dana za te pse. To je nekakvo pravilo“, prisjeća se Lorena. Poslije dvotjednog iskustva u Nepalu članovi Planinarskog društva Runolist su se vratili u Hrvatsku s tisućama fotografija i iskustvom koje sigurno neće zaboraviti. Lorena kaže kako bi opet, ako bi imala prilike, posjetila Nepal, ali i kako bi se za taj posjet i osvajanje nekog novog planinskog vrha onda puno bolje pripremila.
