Kada se govori o primjerima i razlozima iseljavanja i gradovima koji su ostali prazni ili poluprazni u Hrvatskoj Vukovar je možda i najbolji primjer. To je grad koji na svaki način pokazuje kolike su razmjere “bijele kuge” u Slavoniji i što se o tom gradu na Dunavu događalo tijekom proteklih godina.
I sam broj stanovnika Vukovara to pokazuje vrlo precizno. Tako je 1991. Godine Vukovar imao rekordnih 46.735 stanovnika. U to vrijeme Vukovar je važio za jedan od gospodarski najrazvijenijih gradova ne samo u Hrvatskoj nego i cijeloj bivšoj Jugoslaviji. O tome dovoljno govori činjenica da je samo u tvornici Borovo u Vukovaru radilo preko 16.000 radnika. Tus u još bili VUPIK, VUTEKS kao i niz manjih tvrtki koje su uspješno poslovale. Na posljednjem popisu stanovništva, koji je proveden 2021. godine, Vukovar je brojao 23.175 stanovnika iako sami stanovnici grada smatraju kako u gradu ne živi živi više od 20.000 stanovnika.
I razlozi “bijele kuge” u Vukovaru su višestruki. Svakako da su jedan od glavnih razloga tolikom iseljavanju ratna stradanja i nekoliko tisuća ubijenih i nestalih Vukovaraca. Drugi razlog je činjenica što se radi ratnog stradanja i razaranja grada dio Vukovaraca hrvatske nacionalnosti nikada nije odlučio vratiti se u svoj grad. U isto vrijeme su i vukovarski Srbi s ratom napustili svoj grad.
Dodatni razlog iseljavanja je loša gospodarska situacija i činjenica da su plaće na istoku Hrvatske osjetno niže nego u nekim drugim dijelovima Hrvatske. I to ne samo što su plaće niže nego niti nema kvalitetnih radnih mjesta koja bi zadržala mlade osobe. Tu je veliku ulogu imao i ulazak Hrvatske u Europsku uniju od kada su hrvatski građani mogli neometano putovati državama zapadne Europe i tamo tražiti radna mjesta. To se najbolje vidjelo s ulaskom Hrvatske u EU kada su na stotine građana odselile iz Vukovara.
Tim razlozima svakako treba dodatni i nepotizam, zapošljavanje po stranačkim, obiteljskim ili prijateljskim vezama ali i u više navrata politički napetu situaciju o kojoj su pisali svi mediji u Hrvatskoj.
“Vukovar je predivan grad za živjeti samo je šteta što je malo ljudi ostalo. Puno Vukovaraca je odselilo i otišlo trbuhom za kruhom i koji se najvećim dijelom nikada neće vratiti u svoj grad. Dođu oni tu tijekom ljeta, za neke praznike i to je to. Kroz godine su oni svoj život organizirali negdje u Njemačkoj, Austriji, Irskoj, Engleskoj i drugim državama”, kaže nam Mario V. iz Vukovara.
Dodaje kako je i više njegovim prijatelja i članova obitelji odlučio odseliti tijekom proteklih godina kao i da je sam jedno vrijeme bio na granici – odseliti ili ostati. Prisjetio se i godina prije rata kada su ulice Vukovara bile prepune mladih ljudi i kada je na korzu šetalo na stotine mladih,
“Strašno je kada se vidi da je broj stanovnika prepolovljen ali još je strašnije kada se u obzir uzme dobna granica ljudi koji žive u Vukovaru. Vukovar je danas, zapravo, grad starih ljudi što se i vidi na ulicama grada. Cijenu toga ćemo plaćati u godina koje dolaze”, kaže nam Mario.
Na tu temu nam je govorila i Sanja M. podsjećajući samo na brojke učenika u osnovnim školama. Pri tome se referirala na nedavni službeni podatak gradske uprave prema kojem je u Vukovaru u tek započetoj školskoj godini ukupno 1748 učenika osnovnih škola od kojih svega 217 prvašića.
“Moja osnovna škola je bila nekadašnja OŠ Bratstva i jedinstva, danas OŠ Blage Zadre, koja je sama imala oko tisuću osnovaca. U isto vrijeme u OŠ Ivana gorana Kovačića, danas OŠ Siniše Glavaševića, bilo je oko 1500 učenika i u toj školi se nastava odvijala u tri smjene. U gradskoj četvrti Borovo naselje postojala je i OŠ Braće Đurđevića koja od rata nije djelovala kao osnovna škola. Tim školama u Borovu naselju treba dodati i učenike u osnovnim školama u Vukovaru gdje su postojale još četiri osnovne škole”, pojašnjava Sanja M.
Slično nam govore i drugi stanovnici Vukovara s kojima smo razgovarali koji ukazuju na nikad ljepši i uređeniji grad, s nizom sadržaja za sve generacije, nekoliko muzeja i svega drugoga ali i na prazna dječja igrališta, prazne ulice, veliki broj praznih kuća i stanova.
„To je naša realnost. Vukovarci više na to i ne obraćaju pažnju jer smo kroz godine, nažalost, navikli na to. Najbolje se to vidi po centru grada gdje je u prijepodnevnim satima, u vrijeme radnog vremena, grad prepun ljudi. Već poslije podne i navečer na ulicama gotovo da nema ljudi“, kaže Ivana J.
Međutim, ono što je najgore i što najviše sve zabrinjava je činjenica da se ne vidi svjetlo na kraju tunela. Bilježi se po koji povratak obitelji koje su ranijih godina odselile iz Vukovara ali je broj onih koji se iseljavaju i dalje veći.
„Iskreno, ja ne vidim kako bi se to moglo promijeniti na bolje. Mislim da je posljednja šansa bila nakon našeg povratka kada nam je država obnavljala kuće i stanove. Obnavljali su to ali se nije radilo na novim radnim mjestima. Tada je se i moglo nekim jakim domaćim tvrtkama uvjetovati da otvore svoje pogone u Vukovaru, Iloku, Vinkovcima i drugim gradovima s čime bi se podiglo gospodarstvo ali i zadržale mlade obitelji. Nije se razmišljalo na taj način, a kako ljudi nisu mogli živjeti od zidova odlazili su dalje. Tako je otišao za Njemačku i moj brat s obitelji koji bi se možda i vratio u Vukovar ali ne može radi djece, unučadi, kredita… To je naša surova realnost koja se ne teško ože okrenuti na bolje. Danas imamo situaciju na istoku Hrvatske i da dođe neka velika investicija kroz koju bi se otvorilo 100-ak ili više radnih mjesta da nema tko raditi. Vi danas u Vukovaru ne možete pronaći konobara, a ne nekog radnika određene kvalifikacije koji vam treba“, kaže nam Ivana J.
Svi naši sugovornici s kojima smo razgovarali ne brinu više za sebe i svoj način života jer su kroz godine navikli na to.
„Ma mi smo navikli i to je nama nekako normalno. Najgore je tim mladim ljudima koji žele živjeti, izlaziti, družiti se i slično ali nemaju gdje pa moraju ići dalje“, kažu nam naši sugovornici.
A, kada se govori o uvjetima života u Vukovaru Vukovarci, kao i njegovi gosti, svjedoče uređenim cestama, stazama, parkovima, dječjim igralištima, fasadama zgrada, trgovima… Vukovarci se hvale i jednim od najmodernijih zatvorenih bazena u Hrvatskoj, tržnim centrima, sportskim terenima, šetnicama, Vukovarskim veleučilištem, modernim i lijepo uređenim muzejima, knjižnicom…
Ima svega samo nema ljudi.
AUTOR: Nikolina Bradarić
